Hrvatski sabor je krajem 2007. godine proglasio 21. siječnja „Danom socijalnog partnerstva“. Na isti dan 1994. godine kada se nazirao kraj rata u Hrvatskoj, sklopljen je sporazum o snivanju Gospodarsko socijalnog vijeća. Taj datum smatra se začetkom tripartitnog socijalnog dijaloga u Hrvatskoj.
Prema definiciji Međunarodne organizacije rada, socijalni dijalog uključuje sve oblike pregovora, konzultacija ili jednostavno razmjene informacija između predstavnika vlade, poslodavaca i radnika o temama od zajedničkog interesa u svezi s gospodarskom i socijalnom politikom.
U Gospodarsko socijalnom vijeću kao nacionalnom tripartitnom tijelu trebali bi ravnopravno sudjelovati Vlada, poslodavci i sindikati. Socijalni partneri obvezali su se da će prije upućivanja u Hrvatski sabor razmotriti nacrte strategija, programa, zakona i drugih propisa od zajedničkog interesa, te da će poticati sklapanje i primjenu kolektivnih ugovora.
No u praksi to baš i nije tako.
Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o reprezentativnosti, Zakon o zaštiti na radu, Zakon o povremenim poslovima najvažniji su primjeri gdje nije postignuta suglasnost.
Vlada socijaldemokratskog predznaka smišlja zakone kojima se pogoduje kapitalu na štetu radnika. Najbolje se to vidi u izjavi ministra Miranda Mrsića kako možemo zaboraviti osam sati rada, osam sati slobodnog vremena i osam sati sna. To je naprosto barbarski čin. To ne vodi k ničemu dobrom. Čak štoviše, pogodno je tlo za razvoj ekstremističkih ideja, kako lijevih tako i desnih.
U patrnerskom odnosu poslodavaca i radnika država bi trebala biti posrednik i zaštitnik temeljnih interesa i jednih i drugih.
Kolektivni ugovori sektora, grana i djelatnosti moraju biti temelj utvrđivanja osobnih i kolektivnih prava zaposlenih. Promicanje kolektivnog pregovaranja trajna je zadaća socijalnih partnera.
Bez pravog, istinskog socijalnog partnerstva, Hrvatska nikada neće izaći iz krize. (Siniša Miličić)