Regionalni industrijski sindikat

Život u tekstilnoj industriji: od “radnog logora” do nesigurne starosti

Large_tekstil

Krizu tekstilne industrije prate teški radni uvjeti i potplaćenost tekstilnih radnika i radnica, o čemu zorno svjedoče iskustva iz proizvodnih pogona

Piše: Nikola Ptić

Tekstilna i kožna industrija imaju dugu tradiciju u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te i danas čine značajan dio gospodarske aktivnosti ovoga kraja. Više od 80% svih radnih mjesta u kožarstvu locirano je u četirima županijama SZ Hrvatske, od toga najviše u Varaždinskoj. Proizvodnja tekstila i odjeće nešto je raspršenija, ali je podjednako značajna za razvoj ovog dijela zemlje.

I dok se tekstilna industrija nekad oslanjala na tvorničke divove poput Varteksa, Čateksa, MTČ-a i Regeneracije te na proizvodnju vlastitih proizvoda, današnja proizvodna struktura prilično je izmijenjena. Uslijed krize koja je unatrag petnaestak godina zahvatila cjelokupnu europsku tekstilnu i srodnu industriju većina je domaćih tvrtki završila u stečaju, a "izlaz" iz krize pronađen je u zatvaranju dislociranih pogona i usmjeravanju proizvodnje na tzv. lohn-poslove (radi se o doradnim poslovima, pri čemu se gotovi dijelovi proizvoda dovoze iz inozemnih tvornica, u našim se tvornicama šivaju ili spajaju u gotov proizvod te se šalju natrag na vanjsko tržište). Također, unatrag nekoliko godina brojne su strane kompanije, poput Calzedonije, Boxmarka, HAIX-a, Wollsdorfa i drugih, otvorile proizvodne pogone u industrijskim zonama na području SZ Hrvatske, bilo da su ih izgradile (tzv. greenfield-investicije) ili započele s radom u već postojećim, prenamijenjenim tvorničkim pogonima (tzv. brownfield-investicije).

Proizvodnja ovih kompanija temelji se na uvezenom dizajnu, znanju i sirovinama i namijenjena je velikom većinom izvozu, a komparativne prednosti SZ Hrvatske, zbog kojih su te kompanije ovdje locirale svoju proizvodnju, jesu geografska blizina tržištu Zapadne Europe, što smanjuje troškove prijevoza, te stručna, iskusna i jeftina radna snaga.

Ženski rad plaćen ispod minimalca

A tu pak radnu snagu u visokim postocima čine žene. Poslovi unutar tekstilne industrije oduvijek su većinom bili rezervirani za žensku radnu snagu, prvenstveno zbog njihova povezivanja s tradicionalnim kućanskim poslovima šivanja i izrade odjeće. Kao i sve ostale primarno “ženske” industrije, i tekstilnu industriju prate najniže naknade za rad: prosječne su plaće gotovo upola manje od prosjeka prerađivačke industrije i nacionalnog prosjeka, a iznimno su česti slučajevi u kojima poslodavci radnicama isplaćuju plaće niže i od zakonom garantirane minimalne plaće. Kako to u praksi izgleda, objašnjava nam Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata, koji organizira i radnike iz obućarske industrije: “Neki domaći poslodavci pronašli su model po kojemu radnicima isplaćuju manje od minimalne plaće. Kako? Radnicima se zada nerealna norma koju ne mogu ispuniti. Onda im se zaprijeti otkazom jer su doveli u pitanje isporuku i ugovor sa stranim partnerom, pa čak i ugrozili opstanak firme. Obračun plaće vrši se kao kod minimalca, a onda na kraju od neto iznosa oduzmu nepostojeći dug radnika prema poslodavcu.”

Između burze i penzije

Miličić nam govori i o drugim obilježjima rada u industriji: “Zbog malih plaća i teških uvjeta rada radnici takve tvornice nazivaju radnim logorima. Nažalost, takva usporedba ima temelja jer nijedan proizvodni radnik, odnosno radnica, nije na svom radnom mjestu radio do stjecanja uvjeta za punu starosnu mirovinu. Nakon 25 godina rada u tekstilnom i obućarskom pogonu i 45 godina života velik broj radnika ne može više postizati zadane norme. Poslodavci ih se rješavaju dajući im osobno uvjetovane otkaze. Za radnika onda nastupaju teška vremena. Nitko ih drugi ne želi zaposliti, pravo na mizernu naknadu za nezaposlene s burze ne traje dugo, a u mirovinu ne mogu jer su premladi ili nemaju dovoljno staža. Osim što su cijeli radni vijek imali male plaće, u skladu s time imat će i male mirovine, koje će potrošiti na liječenje bolesti uzrokovanih radom.”

Pogled iz proizvodnog pogona

Svjedočanstvo rada u jednoj od tvornica iz tekstilno-kožarske branše

Tvornica se bavi obućarskom i kožarskom proizvodnjom, zapošljava više stotina radnika, od kojih većinu čine žene. Poduzeće posluje pozitivno, proizvede se više od milijun pari obuće godišnje, dio za stranog kooperanta, a dio vlastitog programa. Poduzeće i poslodavac dobivaju razne nagrade – za društveno odgovorno poslovanje, za najboljeg izvoznika, za zapošljavanje mladih, stručno osposobljavanje. Kroz proizvodne pogone defiliraju ministri i saborski zastupnici. Novinari i TV-kamere nisu rijetka pojava.

Prosječna plaća je minimalac, s time da određen broj radnika ne dobije čak ni to. Rad je dvosmjenski i normiran. Svatko ima pravo na pauzu, ali je se mnogi odriču kako bi uspjeli zadovoljiti normu, koja je u najmanju ruku nerealna. Pa se u jutarnju smjenu dolazi ranije, radi se pod pauzom, dio posla odnosi se doma; sve kako bi se ispoštovala gola norma. Svaki radnik ima pravo i na kraći odmor, prije i nakon pauze, ali ženama koje sjede osam sati i imaju problema s mjehurom ili kralježnicom tih pet minuta ne znači ništa. Subote su većinom radne, na plaći prikazane dijelom kao prekovremeni rad, a dijelom kao preraspodjela. No pri obračunu plaće smanji se osnovica, pa za četiri odrađene subote radnik zaradi 100 kuna više nego za mjesec kada nije bilo prekovremenog rada.

Zbog dugotrajnog rada u istom položaju, rada na normi, bez pauze i godišnjeg odmora, bolovanja radnica nisu rijetkost. Poslodavac tada često zove liječnike opće prakse i raspituje se o razlozima bolovanja te radnicama prijeti otkazima ako se u najkraćem roku ne vrate na posao. Nepisano je pravilo da majke ne smiju na bolovanje zbog bolesti djeteta. Poslodavac je pod izlikom smanjenja opsega posla počeo masovno otkazivati ugovore o radu baš i samo radnicama koje su češće na bolovanju. Božićnu nagradu u cijelosti dobivaju samo one koje nisu bile na bolovanju, ostalima se smanjuje za dane provedene na bolovanju, a oni koji su bili na dužim bolovanjima ne dobivaju ništa.

Nezadovoljstvo i strah vladaju među radnicama. Šefovi na razne načine ponižavaju radnice, nazivaju ih pogrdnim imenima, vrijeđaju zbog tjelesne težine. Na radna mjesta dolazi se sa strepnjom i grčem u želucu.

Pravo na godišnji odmor postoji u teoriji. Radnica ima pravo koristiti jedan dan godišnjeg odmora kada njoj odgovara, a ostalim danima raspolaže poslodavac. Ako su ispoštovani rokovi isporuke, postoji kolektivni godišnji odmor. U protivnom godišnjeg odmora nema, pa se događa da radnici cijele godine ne odu na odmor.

U tvornici djeluje jedan sindikat čije članstvo čini polovica ukupno zaposlenih. Poslodavac otežava rad sindikata, vrši pritisak na radnike i prijeti im u slučaju sindikalnog aktiviranja, vrijeđaju se i omalovažavaju sindikalni povjerenici. Radnike se uvjerava da sindikalnu članarinu plaćaju kako bi sindikalni povjerenici taj novac mogli trošiti za osobne potrebe, govori im se kako od svega toga nemaju baš nikakve koristi. Cilj je obezvrijediti rad sindikata i radničkog vijeća te razjediniti ljude.

STATISTIKA:

Zaposlenost u industrijama tekstila, kože, odjeće i obuće u Hrvatskoj:

1990. g. – 126.314

2015. g. – 25.995

 

Udio žena u radnoj snazi:

Proizvodnja tekstila: ukupno zaposlenih – 3135, udio žena – 1998 (64%)

Proizvodnja odjeće: ukupno zaposlenih – 13.254, udio žena – 11.694 (88%)

 

Proizvodnja kože i srodnih proizvoda:

ukupno zaposlenih – 9606

udio žena – 7321 (76%)

 

Izvor: Državni zavod za statistiku

 

 

 

Preporučite članak: