Već i vrapci na grani znaju da je mnogo toga u području radnih odnosa dovedeno do apsurda. Kao najnoviji prilog takvoj tvrdnji objavljujemo vijest da je sud naložio poslodavcu da mora radniku isplatiti plaću utvrđenu Zakonom o minimalnoj plaći i kolektivnom ugovoru.
„Najniža plaća predstavlja najmanji mjesečni iznos plaće za puno radno vrijeme, na koju radnik ima pravo neovisno o zahtjevnosti radnog mjesta na kojem radi, tržišnom položaju poslodavca ili drugim uvjetima."
Primjera radi, to je isto kao da vam sud naredi da, kao sudionik u prometu, morate poštivati prometne propise, primjerice svjetlosnu signalizaciju (semafore) na raskrižju. Pa ipak, na temelju dosadašnjih iskustava, upitno je hoće li poslodavac postupiti po nalogu suda. No, vratimo se presudi.
Dakle, Županijski sud u Varaždinu potvrdio je presudu Općinskog suda u Varaždinu kojom je trgovačkom društvu Mundus VTS proizvodnja i opremanje d.o.o. iz Varaždina naloženo da je dužno isplatiti radniku minimalnu plaću. Odnosno, s osnove razlike plaće bruto iznos od 3.881, 20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose, te mu naknaditi parnični trošak.
Prvostupanjski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu razlike plaće, ustvrdivši da je tužitelju u tuženom razdoblju isplaćivana manja plaća od one na koju je imao pravo u smislu odredaba Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće, Zakona o minimalnoj plaći i Kolektivnog ugovora za djelatnost drvne i papirne industrije.
Kolektivnim ugovorom o visini najniže plaće koji je sklopljen 06. ožujka 1998. godine ugovorne strane su utvrdile da visina najniže plaće (bruto) ne može biti niža od najniže osnovice za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje utvrđene posebnim propisima. Odlukom ministra rada i socijalne skrbi koja se primjenjuje od 06. ožujka 1998. godine proširena je primjena navedenog Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće na sve poslodavce i zaposlenike u Republici Hrvatskoj.
Naredbom o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2008. godinu u odredbi čl. 20. st 1. propisana je opća najniža mjesečna osnovica za obračun doprinosa od 2.441,25.
Zakonom o minimalnoj plaći koji je stupio na snagu 01. srpnja 2008. godine propisano je u čl. 2. da minimalna plaća utvrđena tim Zakonom je najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu, a pravo na minimalnu plaću, prema odredbi čl. 3. istog zakona, imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj. Visina minimalne plaće utvrđuje se jednom godišnje, u lipnju tekuće godine, te se njezin porast veže uz realan rast BDP-a iz prethodne godine prema objavi Državnog zavoda za statistiku, a minimalna plaća za razdoblje od 10. srpnja 2008. godine do 31 svibnja 2009. godine iznosi 2.747,00 kn (čl. 4.st. 1. Ii 2.).
Prema odredbi čl. 5. Zakona o minimalnoj plaći za tekstilnu, drvoprerađivačku i kožarsko-obućarsku industriju kao radno-intenzivne industrijske grane, udio minimalne plaće u smislu čl. 4. istog Zakona množit će se sa slijedećim koeficijentima - u prvoj godini, od dana stupanja na snagu tog Zakona s 09,94, u drugoj godini s 0,96, u trećoj godini s 0,97 i u četvrtoj godini s 0,98, pa na takav način obračunata minimalna plaća radnika zaposlenog u drvnoprerađivačkoj industriji iznosi za razdoblje od 1. Srpnja 2008. do 31 svibnja 2009. godine 2.582,00 kuna, a od 01. lipnja 2009. godine do 31 svibnja 2010. godine 2.701,44 kune.
Odredbom čl. 33. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost drvne i papirne industrije utvrđena je najniža bruto plaća za najjednostavnije poslove za puno radno vrijeme u visini od 2.441,25 kuna, odnosno određeno je da ne može biti niža od osnovice za obračun i plaćanje poreza i doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Slijedom navedenog prvostupanjski sud je utvrdio da za mjesec veljaču 2008. godine tužitelju pripada pravo na plaću u bruto iznosu od 2.144,25 kuna, u razdoblju od listopada 2008. Godine do svibnja 2009. Godine u iznosu od 2.582,00 kuna, te nadalje u iznosu od 2.701, 44 kuna, pa je tužbenom zahtjevu tužitelja udovoljio u cijelosti, smatrajući da tuženik nije ovlašten isplaćivati plaću tužitelju u nižem iznosu od onog koji je propisan Zakonom o minimalnoj plaći, niti svojim aktom propisati način obračuna plaće prema kojem bi isplaćivao plaću u nižem iznosu od zakonom propisane minimalne plaće, pozivajući se ujedno na odredbu čl. 12. Zakona o radu (dalje: ZR) kojom je određena primjena za radnika najpovoljnijeg prava, što u konkretnom slučaju znači pravo na plaću koju propisuje Kolektivni ugovor o visini najniže plaće, odnosno Zakon o minimalnoj plaći.
Činjenica utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i njegovo stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tuženika.
Tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnje isticane tijekom prvostupanjskog postupka da je tužitelju plaća isplaćivana prema Pravilniku o radu, te njegovom doprinosu i rezultatima rada, ukazujući na odredbu čl. 26. Pravilnika o radu, kao i odredbu čl. 90. kojom je dana mogućnost zaposleničkom vijeću, odnosno sindikatu tražiti od nadležnog suda da se taj pravilnik ili pojedine njegove odredbe oglase nevažećim, ako smatra da su nezakonite, a da do sada niti zaposleničko vijeće, a niti sindikat nisu osporavali njegove odredbe.
Žalbenim navodima tuženika pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju, jer su tijekom postupka u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene sve relevantne činjenice od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja, pa žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud ne nalazi osnovanim.
Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer i po ocjeni ovoga suda tužitelju pripada pravo na dosuđeni iznos razlike plaće.
Naime Kolektivnim ugovorom o visini najniže plaće utvrđena je visina najniže plaće (bruto), koji Kolektivni ugovor se primjenjuje na sve poslodavce i zaposlenike u Republici Hrvatskoj.
Isto tako, Zakonom o minimalnoj plaći utvrđen je najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu, a pravo na minimalnu plaću imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj.
Osim toga, Kolektivnim ugovorom za djelatnodt drvne i papirne industrije određena je u čl. 33. najniža bruto plaća za najjednostavnije poslove za puno radno vrijeme.
Dakle, najniža plaća predstavlja najmanji mjesečni iznos plaće za puno radno vrijeme, na koju radnik ima pravo neovisno o zahtjevnosti radnog mjesta na kojem radi, tržišnom položaju poslodavca ili drugim uvjetima. Stoga i tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa najniže plaće u utuženom razdoblju, sukladno odredbama Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće, odnosno Zakona o minimalnoj plaći, bez obzira na sadržaj Pravilnika o radu tuženika, jer se u smislu odredbe čl. 12. Zakona o radu primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo.
Naime, u slučaju kad je neko pravo iz radnog odnosa (pravo na plaću ili neko drugo pravo) različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Upravo zbog činjenice da postoje različiti izvori radnog prava koji na različite načine mogu uređivati prava i obaveze poslodavca i radnika, odredbom čl. 12 ZR prihvaćeno je jedno od bitnih načela radnog prava da se na radnika primjenjuje najpovoljnije pravo, uz ograničenje da to pravilo ne vrijedi ako je Zakonom o radu ili nekim posebnim zakonom to drukčije određeno.
Prema tome ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno individualnim ugovorom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se onaj izvor radnog prava kojim je to pravo za radnika najpovoljnije uređeno.
Kako je Pravilnikom o radu tuženika način određivanja visine plaće drugačije određen u odnosu na Kolektivni ugovor o visini najniže plaće i Zakon o minimalnoj plaći, tužitelju i po ocjeni ovoga suda za utuženo razdoblje pripada pravo na plaću u većem iznosu, povoljnijem za njega, temeljem odredbe čl. 12. ZR, primjenom za njega najpovoljnijeg prava, pa je prvostupanjski sud, udovoljivši tužbeno zahtjevu tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo. Stoga je potpuno nebitno da niti radničko vijeće tuženika, a niti sindikat do sada nisu zahtijevali da se sudskim putem Pravilnik o radu tuženika (ili pojedine njegove odredbe) oglase nevažećim, jer se u konkretnom slučaju u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja primjenjuje Kolektivni ugovor o visini najniže plaće i Zakon o minimalnoj plaći, kojima je pitanje najnižeg iznosa plaće pripadajuće tužitelju u utuženom razdoblju povoljnije uređeno.
Kako tuženik u žalbi visinu dosuđenog iznosa razlike plaće uopće ne osporava, žalbenim navodima tuženika pravilnost pobijane presude nije dovedena u sumnju, pa je njegovu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
U Varaždinu, 25. listopada 2010. godine