Potplaćenost i obespravljenost u tekstilnoj industriji

Ana Vragolović navela je najprije par informacija o istraživanju i industriji. Istraživanje (dostupno ovdje) je rađeno kroz razgovore s radnicama iz 4 tvornice koje se bave proizvodnjom odjeće u Hrvatskoj. Tri zapošljavaju od 250 do 350 radnika, a četvrta je mala radionica odjeće u kojoj radnici šiju po mjeri i rade popravke. Druge tri proizvode odjeću za poznate globalne modne brendove, najviše talijanske i njemačke – Hugo Boss, Olymp, Benetton. Hrvatska industrija odjeće danas je rascjepkana na 832 tvrtke za proizvodnju (većinom u privatnom vlasništvu) i svedena na nešto više od 11 tisuća radnika (1991. je zapošljavala 81.200 radnika). Industrija se promijenila – proizvodnja se danas svodi na doradne poslove za strane naručitelje, što znači da se proizvod kroji i sastavlja u nekoj drugoj zemlji, a dovršava kod nas. Cijena koju brendovi plaćaju za takav tip posla vrlo je niska, i to je razlog zašto su i plaće niske – intervjuirani radnici zarađuju plaću tek nešto veću od minimalca, 418 eura, odnosno oko 3100 kn. Njihova plaća iznosi 64 posto od praga siromaštva i 34 posto od dostojanstvene plaće, plaće za život, koja je za Hrvatsku 1246 eura.

Na pitanje “Što vam najviše nedostaje, a ne možete si priuštiti zbog niske plaće i teških radnih uvjeta?” većina radnika odgovorila je: kvalitetan odmor, normalan godišnji odmor (minimalno dva tjedna u komadu, bez poziva šefova), godišnji izvan mjesta prebivališta, više vremena za obitelj, plaća s kojom bi mogli priuštiti normalan život. Odgovori ostalih radnika bili su ravnodušni – neki su rekli da su već oguglali na situaciju u kojoj nemaju ništa.

Najčešća kršenja prava

Osim niskih plaća, problem u industriji je i niz kršenja radničkih prava. Intervjuirani radnici nerijetko moraju raditi prekovremeno, subotom dovršavati posao ili ostajati oko sat vremena duže redovnim radnim danima da narudžbe dovrše u roku. Često se ti sati ne bilježe, što znači da se ni ne plaćaju. Radi se o nezakonitoj praksi, budući da Zakon o radu propisuje da se sav prekovremeni rad mora platiti. U tvornici Hugo Bossa prekovremeni se bilježe i plaćaju kao “nagrada” – to znači da poslodavac može odabrati iznos koji će platiti radnicima, jer visina nagrade nije određena zakonom, a još k tome pripada u neoporezivi dio plaće, pa tako štedi.

Dodaci na plaću poput naknade za prijevoz, noćni rad, topli obrok i dr. uglavnom se ne isplaćuju. Godišnja autobusna karta plaćena je onima koji putuju busom, a prijevoz automobilom u nekim slučajevima nije plaćen u cijelosti. U tvornici koja proizvodi za Olymp radnici kao naknadu dobiju bonove koji se mogu potrošiti samo za kupnju košulja u tvorničkom dućanu.

Uz navedeno, godišnji odmor je teško dobiti, a u jednoj tvornici krši se pravo na minimalno 2 tjedna godišnjeg odjednom. Radnici uzimaju godišnji za odlazak doktoru i sl. jer poslodavac u slučaju bolovanja oduzima dio plaće, tj. isplaćuje 70 posto, što je u skladu sa Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju. U Benettonovoj firmi poslodavac prijeti neisplatom regresa i božićnice ako je radnik bio na bolovanju više od 15 dana – zbog toga su radnici prisiljeni štetiti vlastitom zdravlju i ne koriste bolovanje kad bi trebali.

Uvjeti u tvornicama su neadekvatni, radnici su iscrpljeni, vrućine ljeti su velike, radna mjesta zagušljiva i prašnjava, bez dobrog sustava provjetravanja. Takvi uvjeti uzrokuju malaksalost i nesvjesticu, kao i ozljede – nagnječenja prstiju i posjekotine. Štedi se na higijenskim potrepštinama, broj wc-a nije dovoljan i ne održavaju se dovoljno često. Bolovi u leđima i proširene vene radi dugog sjedenja, uklještenje živaca, upale očiju i ušiju, iritacija kože, očiju i dišnih puteva zbog prašine samo su neke od profesionalnih bolesti uzrokovanih teškim uvjetima rada. Dodatno, radnici se suočavaju s velikim stresom, pritiscima da rade brže i verbalnim nasiljem koje provode nadređeni, poput vrijeđanja i nazivanja radnika neradnicima, lijenčinama i sličnim pogrdnim imenima.

Vragolović je izlaganje završila citatom jedne radnice, koja poziva na organiziranje i borbu za bolje uvjete: “Ponašaju se kao da smo bezvrijedni i niškoristi, ali mi smo ti koji proizvode. Džabe i programer i direktor, ako nema nas da proizvedemo robu i pazimo na proizvodni proces. Mi stvaramo profit.”

“Ima prostora za povećanje plaća”

Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata, govorio je najprije o plaćama i razlozima zašto su niske. Rekao je da je plaća u djelatnosti proizvodnje odjeće najniža u Hrvatskoj i da je većina tekstilnih tvornica koje su preostale koncentrirana u kontinentalnoj Hrvatskoj, jer nema drugih poslova i ljudi su prisiljeni raditi za niske plaće. Uz Varteks, koji je s nešto više od 1000 radnika najveća tekstilna tvornica u Hrvatskoj danas (90-ih je imao više od 12.000 radnika), druge velike tvornice pripadaju grupaciji Calzedonia. Ytres, Tubla, Comprom, Intinova su tvornice u kojima se proizvodi donje rublje, čarape i kupaći kostimi, a Calzedonia u vlasništvu ima još firmu koja se bavi iznajmljivanjem i upravljanjem vlastitim nekretninama ili nekretninama uzetim u zakup. Cijela grupa prema javno dostupnim podacima ima vrlo dobre prihode, neto dobit im je oko 100 milijuna kuna godišnje, kaže Miličić.

“Firma koja također zapošljava velik broj radnika je Boxmark, proizvođač kožnih sjedala za aute. Oni prikazuju gubitke u poslovanju, prema javno dostupnim podacima oko 750 milijuna kuna u pet godina ali normalno rade.” Zanimljive su razlike u plaći u Boxmarkovim firmama u Hrvatskoj i Sloveniji (koje su udaljene 60 kilometara jedna od druge) – slovenski neto minimalac je 677 eura, a hrvatski 430 (bruto 940 naspram 546 u Hrvatskoj). Znači da radnici u Sloveniji u startu rade za veću plaću te da bi i  plaća u Hrvatskoj mogla biti veća.

“Mi ne želimo da radnici imaju minimalnu plaću, nego dostojanstvenu, plaću od koje mogu živjeti. Taj zahtjev temeljimo na čl. 56. Ustava RH koji kaže da svaki radnik ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život. Ako od svoje plaće ne možete živjeti onda ste rob. Većina tekstilaca oko 10. u mjesecu ode u minus i onda čeka drugu plaću da pokrije taj minus. Novca za povećanje ima, samo je loše raspoređen. Dobit se grupira kod brendova za koje se proizvodi u Hrvatskoj, npr. Versace i Hugo Boss u Varteksu. Naši poslodavci kažu – ako radimo za stranog naručitelja on nam da toliko koliko da – što je dijelom i istina. Stoga bi pritiskom na brendove trebalo postići da se dio zarade prelije i na radničke plaće”, objašnjava Miličić.

Kako funkcionira kapitalizam

Na primjeru prihoda jednog poduzetnika, Siniša Miličić je pokazao da su priče da nema novca za povećanje plaća i da je država preskupa neistinite.

Izvjesni poduzetnik rekao je u jednoj emisiji: “Da se smanje davanja za 10 posto isti dan bih radnicima digao plaće za 20 posto.” No, isti je poduzetnik imao u 2017. godini 91.000 kn čiste dobiti po radniku, u 2018. također 91.000, a u 2019. nešto manje, 66.000 kn po radniku. Dakle, prostora za povećanje ima, a on sad tvrdi da treba smanjiti davanja. O kojim je davanjima riječ, pita se Miličić. “Radnici svoju plaću zarade i još ostane profit koji poslodavac stavlja u džep. Od bruto plaće mi radnici plaćamo mirovinsko, a ako imamo veću plaću plaćamo porez i prirez, poslodavac to samo tehnički odrađuje i plaća doprinos za zdravstveno, koji je 16,5 posto. Budući da znamo u kakvom nam je stanju zdravstveni sustav, taj doprinos bi trebao biti i veći, i nema prostora za smanjenje davanja iz i na plaću.”

Miličić je također rekao da je ukupni trošak rada u firmi spomenutog poduzetnika od 7,5 do 8,5 posto ukupnog prihoda firme, što je još jedan argument za mogućnost povećanja plaća.

Zašto je važno organizirati se u sindikat

Radnici trenutno većinom razmišljaju da bi sindikat nešto trebao napraviti za njih ako se učlane i plaćaju redovnu članarinu. Međutim, sindikat je demokratska organizacija u kojoj trebaju aktivno sudjelovati svi članovi: “Ako imaš problem, i ako se želiš boriti za rješavanje, ja ću se boriti s tobom, ali neću umjesto tebe. Ako sindikat nije dobar, osnujte drugi. Ali budite složni, budite zajedno, zajedno ste jači”, poručuje Miličić.

Organiziranje je važno i jer sindikati imaju ekskluzivno pravo na sklapanje kolektivnih ugovora, a bez sindikata nema kolektivnih pregovora ni štrajka – prema Zakonu o radu, nemogućnost dogovora oko sadržaja kolektivnog ugovora jedini je razlog za štrajk (uz neisplatu plaće koja se događa sve rjeđe). Svaka obustava rada koju nije organizirao sindikat je ilegalna, i razlog je za izvanredni otkaz. U tom slučaju radnik nema pravo na otpremninu, otkazni rok i novčanu naknadu s burze.

Zakon o radu daje mogućnost radnicima da izaberu svog sindikalnog povjerenika, čovjeka od povjerenja. Postoji mogućnost i formiranja radničkog vijeća. Radnici mogu izabrati svog predstavnika u nadzornom ili upravnom odboru, ako imaju radničko vijeće, ono ga može imenovati. Važno je imati svog čovjeka u nadzornom odboru da bude na izvoru informacija, da radnicima prenese ako nešto u firmi ne štima. Radnici također mogu izabrati povjerenika zaštite na radu.

Tekstilna industrija jako je okrutna prema ženama nakon 45, jer zbog napornih poslova žene s vremenom gube radnu sposobnost i nisu efikasne kao mlađe kolegice, a onda ih se odbacuje i ucjenjuje – zaprijeti im se da će dobiti otkaz skrivljen ponašanjem radnika te da neće imati pravo na otpremninu, otkazni rok i naknadu za nezaposlene. Žene koje nisu sindikalno organizirane većinom padnu pod psihički pritisak i odu na HZZ, ali tamo mogu biti godinu i pol, treba raditi do 67, a nju su ubili sa 45-50 godina.

Zbog svega navedenog važno je organizirati se i boriti za svoja prava: “Ako se sam ne boriš za svoja prava ne očekuj da će se drugi za tebe boriti. Na mnogo načina možeš biti obespravljen, a samo na jedan zaštićen – ako znaš svoja prava i kako se za njih boriti, jer ako šutiš, nećeš imati ni prava ni pravde.”