Županijski sud u Varaždinu potvrdio presudu u korist sedam radnica SMIV-NOVA i Turistička agencija d.o.o. iz Ivanca. Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu još je 27. svibnja 2009. godine presudio da je poslodavac suprotno odredbama Zakona o radu ustezao dijelove plaća, te mu je naložio da radnicama isplati ustegnute iznose uvećane za pripadajuće zakonske kamate i da im nadoknadi parnične troškove.
Prenosimo dijelove iz presude Županijskog suda:
„Prvostupanjski sud je svoju presudu utemeljio na slijedećim činjeničnim i materijalno pravnim utvrđenjima:
Na temelju prethodnih i to među strankama u stvari nespornih činjenica sud smatra da nakon što je tuženi kao poslodavac, radnicama, ovdje tužiteljicama izvršio uredan obračun plaće do neto neto iznosa plaće koji im je i trebao biti isplaćen, obustava dijela tako obračunate plaće bez prethodne suglasnosti tužiteljica je suprotna odredbi čl. 94. Zakona o radu i to bez obzira što tuženi kao poslodavac ovakvim obustavama nije naplaćivao neko svoje potraživanje od tužiteljica kao radnica već je prema njegovim tvrdnjama vršio prijeboj sa, priznatim i isplaćenim tužiteljicama, iznosima na ime putnih troškova.
Pobijajući prethodna utvrđenja suda prvog stupnja tuženi tvrdi da zbog mane računalnog programa koji obračunava plaće zaposlenika tuženog, tuženi nije mogao izmijeniti, odnosno povećati minimalnu osnovicu bruto plaće na način na koji je ona u stvarnosti rasla, pa je upravo iz navedenog razloga i ustezao jedan dio plaće tužiteljicama, no istovremeno im je isplaćivao iznose na ime putarine na koju one nisu imale pravo. Tvrdi se da je na ovaj način zapravo samo ispravljen nedostatak računalnog programa za obračun plaće i postignuto da se svim tužiteljicama isplaćuje iznos koji odgovara minimalnoj osnovici bruto plaće propisano za tekstilnu industriju. Tvrdi se da je plaća tužiteljica zapravo uvećana za iznos koji odgovara razlici između iznosa isplaćenih na ime putarine i iznosa koji su iz plaća ustezani. Ističe se da su tužiteljice bile upoznate s ovakvim načinom obračuna isplate plaće jer im je tuženi objasnio razloge i potrebu da se ista isplaćuje upravo na takav način. Kako prema tome tužiteljice opisanom isplatom plaće nisu ni u kojem pogledu oštećene u svojem potraživanju plaća, neosnovano je primijenjena odredba čl.94. Zakona o radu, odnosno pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.
Ovaj sud u cijelosti prihvaća zauzeto stajalište suda prvog stupnja, a koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženog, iz razloga što je iz u spisu priloženih obračunskih lista plaća za sve tužiteljice razvidno da su tužiteljicama zaista obustavljani iznosi plaće kako to one u tužbama i tvrde i u razdoblju kako je sud naložio tuženome da ove iznose isplati tužiteljicama. Naime, obračuni isplate plaće prema odredbi čl. 91. st. 3 Zakona o radu su ovršne isprave, a koje kao takove tuženi zapravo u ovom postupku niti ne pobija kao što ne pobija niti tvrdnju tužiteljica da one nisu dale suglasnost za bilo kakve ustege iz plaće. Prema pravilu o teretu dokaza svaka stranka je dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev kao i dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Žalbene tvrdnje o mani računalnog programa za obračun plaće zaposlenika tuženog zbog kojeg se nije mogao izmijeniti način obračuna prema povećanoj minimalnoj osnovici bruto plaće kako je ona u stvarnosti rasla, ne samo da su suprotne tvrdnjama iznošenim tijekom prvostupanjskog postupka kada je tuženi tvrdio da je došlo do smanjenja minimalne osnovice za djelatnost tekstila, a ovo Odlukom Vlade Republike Hrvatske, ( što znači da se u žalbi iznose nove činjenice, što nije dozvoljeno sukladno čl. 352. st 1 Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP-a) tuženi ne dokazuje i ne obrazlaže ničim, osim tvrdnjom da je navedeno vidljivo iz obračuna plaća tužiteljica. Samo se napominje da Vlada RH ne donosi odluke o visini minimalne osnovice plaće za pojedine djelatnosti već je Sabor RH donio Zakon o minimalnoj plaći (NN67/08) kojim je uređen iznos minimalne plaće i način njenog usklađivanja i kojim zakonom je i propisano da je minimalna plaća najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu te da pravo na istu , imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, a koji Zakon je doduše donijet nakon razdoblja za koji se traže isplate ustegnutih dijelova plaće, no prije je to bilo regulirano Kolektivnim ugovorom o visini najniže osnovne plaće.
Dakle tuženi se i tijekom postupka i u podnijetoj žalbi u dokaz svojih tvrdnji da tužiteljicama nije ništa ustezao jer im je ustegnuto nadoknađivao isplatom putarine na koju da nisu imale pravo poziva isključivo na isti dokaz kao i tužiteljice za potraživanje koje traže ovom tužbom - priloženim isplatnim listama plaća. Pri tome tuženi ne osporava postupanje kod obračuna i isplata plaća tužiteljica upravo na način kako to i proizlazi iz priloženih isplatnih lista plaće.
Tužiteljice svoju tvrdnju o ustezanju dijela plaće od strane tuženog kao poslodavca potvrđuju kako je rečeno ovršnim ispravama koje je izdao sam tuženi i koje tuženi kao takove niti ne pobija.
Tvrdnja o tome da je tužiteljicama nakon što bi im prethodno u pojedinom mjesecu bio ustegnut dio plaće, u istom mjesecu bio dodan isti iznos kao neto isplata, a s osnova putnih troškova, a na koje putne troškove tužiteljice da nisu imale pravo, je potpuno neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 1112 st.1 ZOO-a propisano je da tko vrši isplatu znajući da nije dužan isplatiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu, ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.
Prema tome kako i sam tuženi tvrdi da tužiteljice nisu imale pravo na putne troškove, a on im je ovo isplaćivao, prema prethodno navedenom pravilu, ne može tražiti natrag posebice ne na način da im za navedeni iznos usteže dio od njihove plaće. Naime isplate na ime putnih troškova radnicama nisu i ne mogu biti dio plaće kako je ona definirana Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom, već se radi o materijalnom pravu radniku, te se na iznose isplaćene na ime putnih troškova ni ne može vršiti prijeboj iznosa dijela plaće sa isplatom na ime putnih troškova kako to tuženi tvrdi da je u konkretnom slučaju vršeno.
Pri tome valja reći da iz samih priloženih obračuna plaća za sve tužiteljice je razvidno da niti kod jedne tužiteljice, a niti u jednom mjesecu obustavljeni dio plaće ne odgovara u tim istim obračunima prikazanim i isplaćenim putnim troškovima, pa je tako npr. Za tužiteljicu G.G. u isplatnoj listi plaće za mjesec studeni 2006. god. vidljivo da je istoj isplaćena „putarina" u iznosu od 400,00 kn bez obzira što joj taj mjesec nije izvršena nikakva obustava od plaće, ili npr. za tužiteljicu DD u isplatnoj listi plaće za mjesec siječanj 2006. god. prikazan je i obustavljen iznos od 418,84 kn dok joj je taj isti mjesec isplaćen iznos od 280,00 kn na ime putarine, a iz čega je potpuno razvidno da se ne radi o nikakvom prijeboju. Isto tako je vidljivo iz navedenog da se tužiteljicama isplaćuje putni trošak i u onim mjesecima kada im se ništa ne usteže. Prema tome niti tvrdnja da tužiteljice nisu imale pravo na putni trošak, a koje im je tuženi isplaćivao na ime ustega, nisu točne i pobijaju ih sami obračuni plaća na koje se tuženi poziva.
Tvrdnja da računalni program kojim su obračunavane plaće zaposlenika nije mogao pri obračunu izmijeniti - povećati minimalnu osnovicu bruto plaće na način kako je ona u stvarnosti rasla također je suprotan priloženim obračunima mjesečnih plaća svih tužiteljica u utuženom razdoblju, obzirom da je na istima kao prva stavka u obračunu navedena upravo bruto minimalna plaća, dok je u pregledu po vrstama primanja radnika u mjesecima kada je ta bruto plaća radnika stvarno odrađenom iznosila manje prikazan i iznos razlike do minimalne osnovice dakle do minimalne bruto plaće.
Kako prema svemu naprijed rečenom tuženi svoje tvrdnje o neusklađenosti računalnog programa i nemogućnosti izmijene minimalne osnovice bruto plaće u samom programu za isplatu plaća nije ničim dokazao, a isplatne liste plaća za tužiteljice upravo je on kao poslodavac izradio i uručio radnicama- tužiteljicama, koje i ne pobija, ne poriče da za takav obračun plaća nije imao suglasnost tužiteljica, a iz istih je vidljivo da su tužiteljicama ustezani upravo dosuđeni mjesečni iznosi, to je prvostupanjski sud potpuno osnovano primijenio odredbu čl. 94. Zakona o radu kojom je propisano da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika bilo koje svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće. U konkretnom slučaju da li se radilo o potraživanju tuženog od tužiteljica ili zbog „neusklađenosti računalnog programa" kako isti tvrdi potpuno irelevantno kraj činjenice da su ustezi od plaća zaista izvršeni. Pri tome treba reći da time što su tužiteljice kako se tvrdi u tužbi bile upoznate sa načinom isplate plaća nikako ne može zamijeniti njihovu suglasnost na obustavljanje im dijelova plaće."