Vlada RH priprema prijedlog Zakona o trgovini kojim neće biti regulirano radno vrijeme u toj djelatnosti. To će omogućiti svakoj trgovini, trgovačkom centru, supermarketu i tržnici da samostalno određuju kada će otvarati i zatvarati vrata kupcima. Mediji su se raspisali da će trgovine raditi danju i noću, i petkom i svetkom...
I što je tu sporno? Na prvi pogled, ništa. Međutim, zaposleni u trgovini nemaju razloga za optimizam jer postoji velika vjerojatnost da će raditi još više za istu ili čak i manju plaću. Zašto? Zato jer Hrvatska država ne čini dovoljno na učinkovitoj provedbi zakona koje je sama usvojila.
Pa, krenimo redom:
što je to radno vrijeme? Definiciju radnog vremena možemo pronaći u Zakonu o radu: „Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac."
Istim zakonom određeno je da puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Međutim to je samo mrtvo slovo na papiru. Većina zaposlenih u trgovini prisiljena je raditi duže. Ukoliko radnik odbije raditi duže od zakonom propisanog najdužeg vremena velika je vjerojatnost da će dobiti otkaz.
U stvari, neće dobiti otkaz već mu se neće produžiti ugovor o radu nakon što mu istekne važenje trenutnog. Naime, iako je sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme predviđeno samo kao iznimka u Hrvatskoj je to postalo pravilo.
U slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno. Radno vrijeme je ograničeno zbog toga što prekovremeni rad štetno utječe na zdravlje i radnu sposobnost radnika, te zato jer se njegovim prekomjernim korištenjem onemogućuje zapošljavanje nezaposlenih osoba.
Za prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Za djelatnost trgovine redovita plaća se povećava 30% za rad noću, 50% za prekovremeni rad, 35% za rad nedjeljom, 10% za rad u drugoj smjeni i 15% za dvokratni rad s prekidom dužim od jednog sata. Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine obvezuje sve trgovce bez iznimke pa isti ne smiju radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem određenoga.
Hrvatska ima i Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, koji jasno određuje da se u dane blagdana u Hrvatskoj ne radi. I opet samo mrtvo slovo na papiru.
A moglo bi biti drugačije, moglo bi biti bolje.
Kada bi se poštivale zakonske odredbe o najdužem trajanju radnog vremena otvorio bi se prostor za novo zapošljavanje. Povećanjem broja zaposlenih povećali bi se državni prihodi, smanjile bi se proračunske rupe.
Hrvatska ima i Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima i Pravilnik o sadržaju obračuna isplaćene plaće i naknade plaće, odnosno obračuna iznosa istih koje je poslodavac radniku bio dužan isplatiti ako ih na dan dospjelosti nije isplatio. Još tamo od 1996. godine određene su kazne za nepoštivanje propisa u svezi s radnim odnosima, a kreću se do sto tisuća kuna. Kaznenim zakonom određene su novčane kazne pa čak i kazne zatvora za one koji uskraćuju pravo na na zaradu, zakonom određeno radno vrijeme i odmor.
Dakle sve je jasno i nema nikakve dvojbe da bi reda moglo biti. Alireda nema, samo nered. Na pitanje zbog čega se u Hrvatskoj ne provode zakoni, najčešći odgovor je nema političke volje. Vlast i kapital, ruku pod ruku idu protiv radnika. Činjenica je da se u trgovini najlakše obogatiti, a posebno kad se radi na rubu ili mimo zakona.
I na kraju, zaključak se nameće sam od sebe:
Radnik koji nema mogućnost izbora nema slobode. Radnik bez slobode je rob.
Oni koji se bogate ne poštujući zakone su kriminalci.
Vrijeme je za otpor, vrijeme je za promjene.