Direktor tvrtke Varaždin-bus (Ž.K.) izvanrednim otkazom otkazao je ugovor o radu našem kolegi vozaču (S.R.). Nakon što se poslodavac oglušio na zahtjev za zaštitu prava, sindikat RIS je angažirao odvjetnika koji je u ime vozača (S.R.) zatražio od suda da poništi sporni otkaz.
Presudom Općinskog suda u Varaždinu utvrđeno je da je odluka poslodavca o otkazu ništava, te se istom naložilo da radnika vrati na rad. Nadalje sud je utvrdio da je Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 13. siječnja 2008. godine, a radi obavljanja poslova vozača, sklopljen na neodređeno vrijeme, te je naložio poslodavcu da radniku naknadi trošak sudskog postupka.
Presuda je postala pravomoćna, vozač je vraćen na svoje radno mjesto, stoga u nastavku prenosimo zanimljivije dijelove iz presude Općinskog suda u Varaždinu.
Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme počev od 13. kolovoza 2007. godine, a posljednji takav ugovor sklopljen je dana 13. siječnja 2008. godine prema kojemu je ugovor o radu trebao trajati do 13. veljače 2008. godine. Nakon isteka vremena na koje je sklopljen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme da je nastavio raditi kod tuženika. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je tuženik dana 19. veljače 2008. godine donio Odluku o izvanrednom otkazu kojom mu je otkazao ugovor o radu. U svojoj odluci tuženik da je naveo da se otkazuje Ugovor o radu na određeno vrijeme sa danom 19. veljačom 2008. godine, a u obrazloženju odluke o otkazu, kao razloge za otkaz, naveo je da je nanio štetu ugledu tvrtke jer da je pod bitnim utjecajem alkohola ulazio u prostorije poduzeća i okolno parkiralište, te da je izazivao nered. Iz navedene odluke da proizlazi da se tuženik prije donošenja odluke o otkazu nije savjetovao sa Sindikatom tuženika. Navodi i da je tuženiku u zakonskom roku podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa kojeg je dana 3. ožujka 2008. godine tuženiku dostavio preporučenom pošiljkom. U zahtjevu za zaštitu prava da je ukratko činjenično pobio argumente tuženika kojima je obrazložio Odluku o izvanrednom otkazu, a posebno da je upro na povredu odredbe čl.152. st.1. ZR-a, zbog čega je odluka tuženika ništava. U zahtjevu za zaštitu prava da je ujedno naveo da je sukladno odredbi 15. st.2. ZR-a, naveo i da ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme i zatražio da u vezi tih primjedaba tuženik donese svoje odluke. Tuženik da je podnesenom zahtjevu za zaštitu prava nije udovoljio u roku predviđenom ZR-om, te da je stoga zaštitu svojih prava prisiljen ostvarivati sudskim putem. Ističe i da se sporni događaj radi kojega mu je tuženik otkazao ugovor o radu, nije dogodilo u prostorijama tuženika, već da se s direktorom tuženika sreo privatno na javnoj površini, a da tuženik nema nikakvih dokaza da bi bio pod utjecajem alkohola, a niti pak da je izazivao nered. Tvrdi da mu je tuženik nezakonito otkazao ugovor o radu na određeno vrijeme, a da je stoga što je nakon isteka vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, nastavio raditi kod tuženika primjenom odredbe čl.15. st.2. ZR-a smatra da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme, pa predlaže da sud presudom utvrdi da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu od 19. veljače 2008. godine ništava, te da se sukladno odredbi čl.15. st.2. ZR-a utvrdi da je s danom 13. veljače 2008. godine između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Tužitelj je ujedno podnio prijedlog za osiguranje kojim predlaže da sud odredi privremenu mjeru kojom se naložiti tuženiku da ga vrati na rad, te da mu isplaćuje naknadu plaće za vrijeme ovog radnog spora.
O prijedlogu za osiguranje tužitelja su je odlučio rješenjem broj: P.356/08-3 od 31. srpnja 2008. godine na način da je isti u cijelosti odbio. Citirano rješenje postalo je pravomoćno dana 10. rujna 2008. godine.
Tijekom postupka, pismenim podneskom od 2. rujna 2008. godine, tuženik je odredio tužbeni zahtjev na način da sada traži da sud presudom utvrdi da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2008. godine ništava, te da utvrdi da je s danom 13. veljače 2008. godine između stranaka sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Ujedno predlaže da sud obveže tuženika na naknadu parničnog troška.
Tuženik nije dostavo pismeni odgovor na tužbu.
Kako po ocjeni ovog suda nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj odredio u samoj tužbi, to sud nije donio presudu zbog ogluhe sukladno odredbi čl.331.b. Zakona o parničnom postupku.
Tuženik ni tijekom postupka nije dao odgovor na tužbu, najprije navodeći da mu nakon što je došlo do preuzimanja tuženika od strane tvrtke „Z….“ d.o.o. Z….., transporti i trgovina, nije uz ostalu dokumentaciju predana i tužba zbog čega mu nije poznat njezin sadržaj, a nakon što mu je sud udovoljavajući njegovom zahtjevu na ročištu održanom dana 11. rujna 2008. godine uručio presliku tužbe tužitelja sa svom priloženom dokumentacijom i dodijelio mu traženi rok od 8 dana na dostavu odgovora na tužbu, navodeći da nije u mogućnosti dati odgovor na tužbu.
Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz uvidom u presliku radne knjižice tužitelja, presliku potvrde o primitku pošiljke, Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka dana 13. kolovoza 2007. godine, Odluku tuženika o izvanrednom otkazu od 19. veljače 2008. godine, zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa, Potvrdu tuženika od 25. veljače 2008. Godine, Potvrdu tuženika…
Uvidom u Odluku tuženika o izvanrednom otkazu od 19. veljače2008. godine sud je utvrdio da je tuženik s danom 19. veljače 2008. godine otkazao tužitelju ugovor o radu sklopljen između stranaka na određeno vrijeme i to izvanrednim otkazom radi počinjene teške povrede obveze iz radnog odnosa, a koja povreda se sastoji u tome da je tužitelj dana 18. veljače 2008. godine nanio štetu ugledu tvrtke jer je pod vidljivim utjecajem alkohola ulazio u prostorije poduzeća i okolno parkiralište, te izazivao nered.
Uvidom u zahtjev za zaštitu prava tužitelja, te presliku potvrde o primitku pošiljke sud je utvrdio da je tužitelj povodom Odluke tuženika kojom mu otkazuje ugovor o radu izvanrednim otkazom, uputio tuženiku zahtjev za zaštitu prava dana 3. ožujka 2008. godine, dakle u roku određenom odredbom čl. 133. St.1. Zakona o radu. Imajući u vidu da tuženik nije osporavao da nije donio odluku o zahtjevu tužitelja za zaštitu prava, te činjenicu da je predmetnu tužbu tužitelj podnio 28. ožujka 2008. godine, to su ostvarene pretpostavke iz čl.133. st.2. ZR-a za sudsku zaštitu povrijeđenog prava tužitelja pred ovim sudom.
Odredbom čl152. St1. ZR-a propisana je obveza poslodavca da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, mora savjetovati sa radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, te da mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Važnom odlukom posebno se, sukladno odredbi čl.152. st2. ZR-a, smatra, između ostalih, i odluka o otkazu.
Između stranaka nije proizlazilo spornim da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće. Za takav slučaj odredbom čl.155. st.3. ZR-a, propisano je da sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ZR-om. Provedenim dokazom saslušanjem svjedoka Ž. K., te uvidom u pismenu izjavu Z. H. na kojoj je isti ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika Bojane štimac pod poslovnim brojem: OV-654/09 dana 21. siječnja 2009. godine, sud je utvrdio da se tuženik, iako je kod tuženika utemeljena sindikalna organizacija radnika tuženika koja je izabrala svog sindikalnog povjerenika u osobi Z. H., nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom o namjeravanoj spornoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju.
Naime, svjedok Ž. K. u svojem je iskazu naveo da je u vrijeme spornog događaja bio vlasnik i direktor tuženika, te da je nakon spornog incidenta na autobusnoj stanici pred upravnom zgradom (kontejnerom - opaska administratora) tuženika nastalog između njega i tužitelja, taj isti dan, dakle 18. veljače 2008. godine, u poslijepodnevnim satima, putem telefona pozvao radnicu tuženika R. M., te joj rekao da napiše spornu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a da se prethodno nije konzultirao o toj odluci sa sindikatom, odnosno sindikalnim povjerenikom Z. H. o kojoj osobi sindikalnog povjerenika ga je sindikalna organizacija tuženika već ranije obavijestila dopisom. Z. H. pak u svojoj pismenoj izjavi od 21. siječnja 2009. godine potvrđuje navode saslušanog svjedoka Ž. K. budući da i on kao i imenovani svjedok, navodi da ga direktor tuženika Ž. K. nije obavijestio o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju, a niti pak je u vezi tog otkaza tražio mišljenje sindikalne organizacije koju su radnici tuženika utemeljili i koja je njega dana 7. studenog. 2007. godine izabrala sindikalnim povjerenikom.
Sud je iskaz saslušanog svjedoka Ž. K. ocijenio objektivnim i istinitim obzirom da je isti u svezi savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu, identičan sa pismenom izjavom tadašnjeg sindikalnog povjerenika Z. H.
Imajući u vidu da je odredbom čl.152. st.11. ZR-a propisano da je ništavna odluka donesena protivno odredbama tog Zakona o obvezi savjetovanja poslodavca sa radničkim vijećem, odnosno sa sindikalnim povjerenikom koji sukladno odredbi čl. 155. St .3. ZR-a, ima sva prava i ovlasti radničkog vijeća ukoliko isto nije utemeljeno, a da je sud provedenim dokazom saslušanjem svjedoka Ž. K. i pismene Izjave tadašnjeg sindikalnog povjerenika Z. H., na nedvojbeni način utvrdio da se tuženik prije donošenja sporne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, to je sud sukladno odredbi čl.152. st.11. ZR-a, izrekom ove presude utvrdio da je sporna odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu ništava.
Kako je sporna odluka ništava već samim tim što je tuženik postupio protivno svojoj obvezi propisanoj odredbom čl.152. ZR-a, to sud nije smatrao potrebnim ocijeniti ostale provedene dokaze, prvenstveno iskaze stranaka saslušanih u svrhu dokazivanja, te iskaz svjedoka Ž. K., u kojem stranke i imenovani svjedok iskazuju o okolnostima incidenta nastalog između tužitelja i svjedoka, tada direktora tuženika Ž. K., a koje dokaze je sud proveo upravo radi utvrđenja da li je tom prilikom tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja bi zbog svoje težine opravdavala donošenje odluke o izvanrednom otkazu sukladno odredbi čl.114. st.1 ZR-a.
Provedenim dokazom saslušanja stranaka u svrhu dokazivanja sud je utvrdio da je tuženik uobičajeno sa radnicima, a radi obavljanja poslova vozača, sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme, te da je po isteku vremena na koje su sklopljeni ponovo sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme s istim radnicima. Nadalje, sud je naprijed navedenim dokazima utvrdio i da je tuženik sa tužiteljem sklopio nekoliko ugovora o radu na određeno vrijem, a posljednji kojeg su stranke sklopile da je bio onaj od 13. siječnja 2008. godine na vrijeme od mjesec dana budući da je tuženik po isteku tog ugovora o radu propustio s tužiteljem ponovo sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme kojeg je doduše namjeravao sklopiti i u koju svrhu je isti pripremio. Iz iskaza stranaka saslušanih u svrhu dokazivanja sud je utvrdio i da je tužitelj po isteku vremena na koje su stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme dana 13. siječnja 2008. godine (12. veljače 2008. godine), nastavio raditi kod tuženika na poslovima vozača unatoč što s tuženikom nije sklopio novi ugovor o radu, te da je radio sve do 19. veljače 2008. godine s kojim danom mu je tuženik izvanrednim otkazom otkazao ugovor o radu.
Sud je iskaze stranaka u dijelu u kojem iskazuju da stranke po isteku vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme od 13. siječnja 2008. godine nisu sklopile novi ugovor o radu na određeno vrijeme, ocijenio istinitim i objektivnim. Na takvu ocjenu njihovog iskaza upućuje i sam Ugovor na određeno vrijeme koji nosi datum 13. veljače 2008. godine i koji sadrži samo potpis poslodavca, a ne i potpis tužitelja, s time da se napominje da je isti u spis kao dokaz priložio tuženik. O nedvojbenom nastavku rada tužitelja kod tuženika nakon isteka vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme od 13. siječnja 2008. godine, ukazuje i radna knjižica tužitelja u kojoj je od strane tuženika evidentiran kao dan prestanka radnog odnosa kod tuženika 19. veljače 2008. godine, kao i sama činjenica da je tuženik s tim danom tužitelju otkazao ugovor o radu izvanrednim otkazom.
Kao odredba čl. 15. st .5. ZR-a propisuje se da u slučaju da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, to je sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim traži da sud utvrdi da je s tuženikom sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Budući da je sud utvrdio da je ugovor o radu sklopljen između stranaka dana 13. siječnja 2008. godine sklopljen na neodređeno vrijeme, te da je utvrdio da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2008. godine ništava, to je sukladno odredbi čl. 122. ZR-a obvezao tuženika da tužitelja vrati na rad, a kako je to tražio tužitelj tužbenim zahtjevom određenim podneskom od 2. rujna 2008. godine.
Temeljem odredbe čl. 154. St. 1. ZPP-a sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od ………..kn.