Ponukani viješću da je Varaždinska policija podnijela kaznenu prijavu protiv vlasnika keramičarskog obrta jer svom zaposleniku dva mjeseca nije isplatio plaću, a pola godine nije uplatio mirovinska i zdravstvena davanja odlučili smo napisati nekoliko riječi o pravu na zaradu.
Jedan od najvažnijih izvora ljudskih prava je „Opća deklaracija o ljudskim pravima" usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1948. godine. Koliko naša zemlja drži do ljudskih prava govori i činjenica da do danas nije objavljen službeni hrvatski prijevod. Možda se prethodna rečenica čini preoštrom ali mišljenja smo da nije tako. Pogledajmo što je zapisano u trećem stavku 23. članka Deklaracije: "Svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite." Hrvatski Ustav, kao najviši zakon u našoj zemlji, u svojem 55. članku određuje: "Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život."
Pitamo se kako to objasniti radnicima koji za svoj pošteno odrađeni posao primaju nepošteno nisku mjesečnu plaću od 2.100,00 kuna ili nerijetko čak i manju. Možemo samo zamisliti kakvu reakciju izazva istovremeno spominjanje prava na zaradu za dostojan život i životnih troškova izraženih kroz sindikalnu košaricu. Upravo ta košarica predstavlja nekakvu donju granicu slobodnog i dostojnog života. Prema izračunima sindikalnih središnjica, košarica za četveročlanu obitelji bez automobila koja živi u svom stanu, iznosi oko 6.500,00 kuna.
Krajem prošle godine poskupjeli su komunalni nameti, početkom ove poskupljuje plin, a plaće ne mogu i neće rasti. Barem tako tvrde poslodavci, pa navode da bi povećanje plaća dovelo do zatvaranja radih mjesta. Pri tome se nitko ne pita kako će radnici s mizernim plaćama platiti režije. Ne plate li na vrijeme, odmah stižu opomene pred isključenje. Nema milosti za radnike. Za bogate vlasnike i dobro plaćene menadžere u siromašnim tvrtkama itekako ima razumijevanja. Primjerice, najbolje plaćeni menadžer u Hrvatskoj u 2008 godini zaradio je 1.920 bruto minimalnih plaća što znači da radnik mora raditi 160 godina za jednu godinu rada najbolje plaćenog menadžera. To je normalno, poželjno čak, jer živimo u slobodnoj i demokratskoj državi, imamo slobodno tržište na kojem se slobodno određuju odnosi rada i kapitala.
Nalazimo se u krizi, Vlada traži rješenja. Donose se mjere za gospodarski oporavak i razvitak države. Osnivaju se fondovi, razrađuju se modeli po kojima bi se višak likvidnosti u bankovnom sustavu usmjerio prema poduzetnicima za novi razvojni i investicijski ciklus. Poučeni iskustvom, na to moramo gledati s velikom dozom opreza. Jer kako premijerka navodi pomoć će ići poduzetnicima, a ne radnicima. Naši poduzetnici će poduzeti sve kako bi strpali novac u svoj džep te ga što prije transferirali na nekakve udaljene otoke.
Vrijeme je da se zapitamo u kakvom mi to društvu živimo? Mora li baš sve biti podređeno interesima kapitala odnosno pojedinaca u čijem se vlasništvu taj kapital nalazi? Jesmo li spremni sudjelovati u izgradnji pravednijeg društva u kojem ljudska prava pa tako i pravo na zaradu za dostojan život, neće biti samo mrtvo slovo na papiru? Znate li nekoga tko je zbog kršenja radničkih završio u zatvoru?